vaše pjesme
U kasni ponoćni sat Zelenci zatvore vrata
utihnu stara zvona sa visokog sata.
Nikoga više nema u zimskoj noći bez sna
na luži pjesma vjetra moj Orlando i ja.
U kasni ponoćni sat spavaj u krevetu svom
na luži pjesmu vjetra pjevat ću Orlandu svom.
Otvori vjetre vrata ona od staroga sata
probudimo Maru i Baru nek' pjevaju pjesmu staru.
Zelenci zeleni, zeleni sviraju maloj Jeleni
na luži pjesma vjetra bude se Maja i Petra.
Nitko noćas nema mira kad Zelenac živo svira
u kasni ponoćni sat probudio se i sat.
Otvori vjetre vrata ona od staroga sata
probudimo Maru i Baru nek' pjevaju pjesmu staru.
Mog oca bi razapeli ljudi
na kletvu i na ranu krvavu
samo da mogu,
na prosjačke rite
zbog velike njegove dobrote,
u kojoj uzdiše poštenje-
ta neizmjerna ljepota što je posađena rođenjem,
a ne kamenje kojim ga kite.
Mog oca bi razapeli ljudi jer ima srce veće
po kojem bi gazili i plazili crvi, samo da mogu.
Svojim zavidnim jalom.
Ali ne mogu i neće jer prejako blješti to zlato spram onog tko bi ga tako.
A ne mogu ni protiv srca kad ono baš za njih kuca,
za čovjeka i za brata protiv bolesti ljudske,
protiv rata, za prijatelja, za Hrvata.
Čisto i veliko, visoko, visoko
k'o moje oko što raste dok ga gledam
kako plovi životom radosno trčeći
kao dijete za čovjekom,
ono je srce veće.
A ipak bi ga razapeli ljudi
što im iz dana u dan poklanja samoga sebe,
ali visoko, visoko iznad
njihovih čudnih ćudi,
daleko, daleko od bijede
ono je srce uzdignuto iznad prokletstva ljudi i ostat će svoje do kraja,
a onda Bog nek' mu sudi svojom svjetlošću iz raja.
Večernje rumenilo se gasi
Nad zemljom zavlada tama
Žudnja za milosrdjem
Nebeska tijela nestala
U ruševinama
Obezglavljene svjetlosti
Izdiše prolaznost
Slike tajanstvenih umjetnika
Jedva zamjetljive
Tijelo slomljeno
Do ravnodušnosti
Duša prokleto stenje
Ne vraćaš se natrag
Šapnuo sam sam sebi
I zaplovio pustinjom
Ka cilju
S CD plejera
Bob Marley
tiho pjeva
'No woman no cry'.
Ugasih uobičajeno upaljena svjetla.
Na stolu je 'Country Rose'.
Boca i jedna časa.
Prazna.
Mislim časa.
Osim
par upaljenih
mirišljivih svijeća,
svjetlo pruža i ekran kompjutera
priključenog na internet.
Više je tu estetike radi
i potrebe za isključivanjem
telefona
negoli nekakve
stvarne veze
sa svijetom.
Bacih pogled
kroz prozor
a napolju
noć.
Izlazim pred kuću.
Posmatram nebo
i ugledam svjetlo.
Puno malenih svitaca.
S drveta pored garaže
put zvijezda
odletje golemi
slijepi miš.
Iz pravca ulice
u nosnice mi se
spontano uvlači
miris
nagorjele
trave.
U travi cvrči cvrčak.
Oko mene
protegla se
divna
duga
topla
australska
noć.
Nenad Bakaj, rođen u Prijedoru, Bosna i Hercegovina. Osnovno i srednje obrazovanje stekao u rodnom gradu, studirao u Hrvatskoj (Zagreb) i Australiji (Brisbane). Diplomirao na University of Queensland, postdiplomski na Griffith University. Specijalizirao mentalno zdravlje. Završio i NLP (Neuro Linguistic Programming) edukaciju. Zivi u Australiji, radi kao psiho-socijalni savjetnik. Piše poeziju i kratku prozu, objavljivao rijetko i neredovno. Nekad po listovima i časopisima bivše Jugoslavije, danas u Australiji i gdje stigne. A slabo stiže.
Samotni osjećaj, znaš,tišina i opet ista jesen
Vremenom izgubljeni u njoj ipak smo se sreli.
Vjerujem možda da ti još uvijek znaš.
Crte lica vremenom izmjenjene, miris na koži baš kao i tad.
Pokušaj se igrati sa mnom,ta ne glumim uzalud klauna
Uvijek ista proza u stihovima, igre riječima.
Ne mogu zauvijek biti malecka, samotna odrastam
a ti, što ćeš tada? Cvrčati cvrčku?
Boje su iste, promiješane jesenski
krvavo platno je po kojem nitko ne slika
i propada duša koju nitko ne budi
ples samotne noći
Mjeseče moj. Nije te trebalo srušiti s neba
Netko ipak jest. Još u kutu stoje cipele
Gramofon sakuplja prašinu. Bio nam je to posljednji ples.
Čeznutljiva sam, dragi
Svijet mi lahorom uzima osmjehe,
Rugaju mi se ptice pjevice.
Osamljena sam, dragi.
Drugi su se skrasili, a ja..
Ja sam pelegrin, lutalica.
Naše su kretnje kontrolirane,
Osmjesi naši neiskreni,
Priječimo svijet spram sebe
(a znaš da to ne bismo smjeli).
Djela nam ovise o mišljenjima
Mišljenja nam nalaže kultura
Dozvoljavamo biti ograničeni.
Pitao si me bih li se mogla odreći;
Svega što donosi svijet..
Svega, učenog i neučenog
Ako bih ti tako bila bliže.
Uplašena sam, dragi.
U mogućnost sumnje spram mene,
Lahorom ukradenih osmjeha.
Voljela bih sresti te,
U ulici posutoj bojama jeseni
Tebe nasmijanog.. dragi.
Kad se pogleda
to moje nebo – veliko je.
Ali mi je duša prazna,
a na nebu sivilo je.
To sivilo tugu znači,
a duša prazna bolom zrači.
U meni tinja jedna želja –
da odagnam bol iz duše svoje.
Kada poželim sitnicu neku
da to zaista bude moje.
Što ja želim? Nije tajna znati –
da nebo nije sivo
i da me razumiju ljudi
baš kao rođena mati.
Možda ni tada neću znati
da li me to sreća prati.
Ako je sreća, neka se javi,
neka me probudi iz dubokog sna.
Ako je tuga i bol,
neka me obiđe kao sjenku neku
i nastavi put u duboku rijeku.
Neka mi oproste svi oni
kojima pokloniti se nisam znala.
Možda mi je upravo toga trena
misao morala negdje odlutati,
a grlo gorčinu bola progutati.
Jer svako srce svoje razloge ima,
koje razum ne pozna,
da se ne može pokloniti svima.
Neka mi oproste oni
koje sam možda povrijedila
a da to nisam osjetila.
Žena samo srcem dobro vidi.
Suština se očima ne može sagledati.
I moji i tuđi nemiri bjesne
u meni – da prsne prsna širina.
Da spravim ih u žive pjesme
fali mi bokal vina.
Ponesi ženo!
Ponesi ženo u bokalu, u rukama,
njedrima…
U krilu ponesi
stih da još jednom isklešem lijep.
I dok ja opet zemlju preorem
ti dijete donesi na svijet.
Donesi vino i dijete, ženo.
Donesi, kad Bog te opravi rodnom.
Za sofrom ovom – iskreno,
ima mjesta još jednom…
I još jednom…
Na bure ćemo staviti česmu
da vino lakše se toči.
Klesat ću pjesmu po pjesmu
ljubeći tvoje i dječje oči.
Mora nas biti više od dvoje,
da bi bila potpunija slika,
al' igramo nas samo dvoje.
Ostali su publika.
Prvo ti meni baciš pogled.
Ja ga uhvatim
i zibam dva-tri obdaništa.
Sav se od milošte ushitim.
Publika šuti,
ne razumije ništa.
Zatim ja tebi bacim pogled.
Prvi,
treći,
peti…
Ti ne znaš da hvataš
svaki se razbije.
Shvataš?
Počinjem da pijem.
Publika se smije.
Na ovom djeliću Kalote, koji se Bosna zove, živješe veliki čovjek: Zulfikar Zuko Džumhur.
Odnio je mnogo bosanskog u svijet, a donio mnogo svjetskog u Bosnu. Ova pjesma je moj
epitaf velikom čovjeku
Ja sam stari brod.
Jedra su mi izblijedila
Kapetan mi stari morski vuk.
Dugo plovim modrim morima
Obilazim luke i gradove
Usput srećem novije brodove.
Nekud žure, kao ne vide me
Kao da sam uvehnula grana.
Eh, da znaju ti što ne gledaju
Kakva blaga, pod palubom, krijem
Ne bi meni bilo mirna dana.
Kad mi vjetri jedra prosviraju,
I more me, na hridi, nasuče
Pa valovi jarbol mi dotuku
Vratite me u prvu mi luku.
Preostaće taman dobre građe
Da se prave manje lađe.
Živim
Svoj dio vremena
Nosim komad bremena
Svima datog.
U istoj kući
Njenim sobama
Hodnicima neznan broj.
Prolazimo:
Ja kroz vrijeme – vrijeme kroz mene.
Dijelimo:
Krv kroz vene
Djela...
Nije bitno:
Gdje sam bio
Da li starim...
Suđeno mi ili nije
Snove da postvarim.
Bitno mi je gdje sam sada
Naučih:
Nisam vladar sudbine mi.
Gledam
Slušam,
Upijam..
Umorim se od života
A vječnost želim.
Na ništa sam potrošio velik dio sebe.
Kad me stignu sjećanja
Probude se osjećanja
Od kojih se srce skupi
Kao smokva
Il zaigra kao čigra.
Ako mi je, srcu, draga
Pa ga, srećom, mije
Dušu grije i tijelo što prah bješe
I prah će biti.
U meni će radost probuditi
Ako je kajanje
Skrušeno pred Boga stanem.
Ispovijedim dušu Njemu
Jer On je kraj i početak svemu.
Milostiv je, to me tješi
A i fakat:
Ne postoji čovjek što ne griješi
A, ipak, se Raju nada
Ko ja sada.
U šutnji vrištećeg vjetra
Ja padam noćas s kišom.
Daljine dozivam.
I imam srce jedno krišom,
O njem i šutim i vičem
I grčevito ga k sebi stišćem.
Padamo noćas s kišom,
Ono vuče me na dno.
A ja bih nebu,
Ne bih s njime...
Svemogući!
Od pjesničkog ludog srca
Izbavi me...
U šutnji vrištećeg vjetra
Padamo s kišama vrelim.
Na krilima
Vjetra
Lišće spava.
Vječne snove
Tiha jesen
Donijela.
Tako i moja duša sniva
I moja duša
Tako
Sniva
Tihu jesen,
Uvelo lišće kako kida
I osmijeh kako suzom skida
I odjednom mi jasno biva:
Čitav život duša sniva
Ja ne želim da oprostiš mi grijehe
ja ne zaslužujem to
i kad osuđuju me i kad mi prijete
ja gledam u sebe tamo imam mir
i da okuju me , da stave na stup srama , da mi prijete
ja sve to podnijet ću i tvoju ljubav pred zidom plaća oplakivat ću.
Ne želim da plaćam za greške
što neko drugi je skrivio,
ali sve moje ponijet ću kao teško breme
i neka kazni me Bog što zgazih ljubav tvoju
kao da bila mi je bogom dana.
Pred zid plaća moja duša sada ide svaku suzu tebi posvetit ću...
Prva iz oka kad krene bit će za moje grijehe...
Druga za naše snove što se više ne broje...
Treća za djecu što ti nisam rodila ...
Četvrta za bol koji sam ti nanijela ....
A more suza prolit ću za pomoć od Boga da vrata raja ostavi mi otvorena
I kad poželiš da svratiš do mene
ti zaboravi na vrijeme
za tebe uvijek bit ću tu , naći ćeš me i da stoljeća prođu,
ljubav uvijek na mojoj adresi za tebe je
i tu bit će zauvijek
i ako poželiš da me raniš samo naprijed, uradi to,
greške svoje ispašta ću,
svoj bol hrabro i bez jecaja podnijet ću.
Pred zid plaća moja duša sada ide svaku suzu tebi posvetit ću...
Prva iz oka kad krene bit će za moje grijehe...
Druga za naše snove što se više ne broje...
Treća za djecu što ti nisam rodila ...
Četvrta za bol koji sam ti nanijela ....
A more suza prolit ću za pomoć od Boga da vrata raja mi ne zatvori
Došlo mi nešto, drago moje dete,
da ti ispričam detinjstvo moje
iz davne pedeset i pete.
Tada sam bio šest godina klinac,
o kaldrmu Vel'kog sokaka
otres'o sam slinac.
Onda, bez po muke,
obrišem nos rukavom desne ruke,
pa kaže komšinica, baba Desa,
da se rukav sjaji ko pasja kesa.
Rođen sam u Vel'kom sokaku,
i ponosim se time.
Nije bitno prezime, a još manje ime,
Vel'ki sokak – ponos i dika Dalja-
kaldrma, žandarmerija, ćuprija i Jama.
Ne kažu uzalud za nas stari Daljci
da se mi zovemo Prekojamci.
Vel'ki sokak, pun muške dece,
bez brige i obaveza,
a svi smo imal' brkove od pekmeza.
Kad staneš pred crkvu i usmeriš pogled –
s obadve strane dudova red.
A dud, ko drvo, uvek mi je drag
beli, crni il' bio murgan.
Pod dudom gušćići pasu,
mangulica rije, Dućo potkiva konje,
Marko ljude brije.
Za nas babe kažu:
„Baš su deca luda – pojedu guščje govno umesto duda,
pa se onda sigraju, svađaju i ljube“,
al' smo svi imali zdrav zube.
Nije ideja bila glupa,
ispred svake kuće ukopana klupa.
Na klupi babe alapačaju,
štopaju čorape i štrikaju.
Od Kertini do Bačvanski',
od Duće, Kojče, Gredelja i Pripuza,
od Baje do Baglaje,
od Gužvare do Krćoka,
od Šupane do Guldina,
u ssakoj kući tri pulina.
A pulin umiljat, crn, kuštrav,
pun čička i buva,
dupe trlja o list repuva.
Kad sednem malo i razmislim bistro,
mi deca i pulini bili smo isto:
u kosi čičak, u gaćama buva,
a dupe smo brisali listom repuva.
Na takvu higijenu svako se od nas svik'o,
al' šuljeve zato nije im'o niko.
Možda će neko reći sarkastično,
joj, što mu detinjstvo bilo romantično!
Često poželim, drago moje dete,
da mi se vratit' u davne pedeset i pete,
da bosonog trčim kroz dikicu,
kraj groblja, da čuvam prasce i mangulicu,
da se u groblju najedem kiseljaka,
da na njivu ispratim svakog seljaka,
da sa jablanova plašim gavranove,
i korovačom metlom vatam leptirove,
da na paši zavadim ovnove,
da pišam u prašinu i pravim topove,
da kroz prašinu protrčim u koltanim gaćama,
da se najedem krofni na daćama,
pa se kući vratim, ko što deca mogu,
musav, prljav, kaljav, utrckani' nogu,
pa onda, po navici,
umijem se i operem noge
u istoj vodi, u drvenoj karlici.
Za večeru nije ni gužva ni buka,
od ručka ostalo i gra'' i luka.
Pod dunju legnem, bratu čelo nogu,
štucam, kišem i prdim kol'ko god mogu.
A perina, ko peščane dine,
puna slame i oljuštrine.
Jedva čekam da sunce grane,
da zađe zvezda Danica,
da se ponovo bosonog rastrčim
između sunca i oranica.
U dupe bi poljubio svaku damu
da mi je još jedared s pulinom
kereći preplivat' Jamu.
Možda je romantičnije i srećnije
bilo djetinjstvo tvoje,
al' ja ga nikada ne bi' menjao za svoje…
Često poželim, drago moje dete,
da se vratim u davne pedeset i pete,
da ponovo budem
šest godina klinac,
o kaldrmu Vel'kog sokaka da istresem slinac,
da mi se opet pamet raspameti,
da živim bez brige,
bez brige i pameti.
Nikada mi mati nije rekla
čedo moje lepo.
Dal' nisam bio lep,
il' nije znala tepati?
Ovu dilemu ne mogu
rešiti za života,
prije ću krepati.
Uostalom, zašto deci tepati?
Od tepanja je sreća jako kratka.
Mala deca jedu lebac,
a velika srce.
Zato mladi roditelji
umiru od infarkta.
Hvala ti, mati,
što mi nisi tepala,
pa ti sreća nije bila kratka.
Umrla si u osamdesetoj
od starosti,
a ne mlada od infarkta.
Kad bi spojili sve dane u jedan
dok si koračao ovuda, bila bi te
puna obala.
Puna obala tvojih koraka,
osmijeha i ono malo radosti
što si ukrao od života.
Ono malo radosti što je lelujalo
po sprudovima, dok je tekla
bez milosti Drava.
Bez milosti je uzela i nikad neće
više vratiti ono što je prošlo.
Nikad se neće više vratiti, jer
protekla je rijeka života.
Protekla je poput trenutka,
dok ostali su samo prazni sprudovi
i ribe bez ribolovca.
Prazni sprudovi koji znaju; kad bi
spojili sve dane u jedan dok si
koračao ovuda, bila bi te puna obala.
Noč je bila zamusana i trda.
Treča je smena pri kraju.
Posle sem hodil dugo i postiha,
po vulicaj mokrih od dežđa.
Na nebu su se prelevale guste
črno bele farbe.
Bil sem rastrgan i noge sem
vlekel po vodi.
Nek bode.
Sejeno.
Posle dežđa ja znam gde je
moje sonce.
Sanja Damjan rođena, živi i radi u Koprivnici. Do sada ima, iza sebe, jednu zbirku pjesama “Podravska Venecija”. Sudjelovala na mnogim recitalima, prvenstveno kajkavskim, ali prolaze joj na natječajima i pjesme pisane na standardu (Velika Gorica, Marija Bistrica, Varaždin...). Osvojila dvije nagrade na kajkavskim recitalima, te razne zahvale i priznanja. Objavljeno joj je do sada 27 pjesama u zbirkama s raznih recitala i natječaja (Zelina, Marija Bistrica, Varaždin, Bedekovčina, Ivanec...) Uživa u pisanju pjesama.
Beskonačno me more
svojim valovima zove.
Nad njim vatre sutona gore
i oblaci zlatni plove.
Beskonačno more,
a ja njegova kap.
Nad njim rumene zore,
ja jedan mali slap.
Iskrim na suncu,
sjena mi sve tanja,
moja duša plava
u ocean uranja.
Beskonačno more,
ja nemirni slap.
Nestale obale…
tečem kap po kap.
Jednom ću se
sva u ocean sliti.
Beskonačno more
i ja ću biti…
Ako nam plamen ne oprlji dušu,
ako nam tuga srce ne svlada
i ne izdaju nas ponekad snovi,
nikada nećemo postati novi.
Ako stajali nismo na obali noći
i vjetar nije kroz našu proputovao dušu
i gledale nisu u nas sjene,
dalje krenuti nećemo moći.
Jer u bolu duša nam raste
i kroz nevolje svjetlija biva.
Kad očaj u nas se toči,
u nama je ljubav živa.
Zato neka te, stranče,
što koračaš stazom života,
ne preplaši tame strahota -
uz nju raste i tvoja ljepota.
Upali ljubav kao lampu u noći
i nazrijeti ćeš neke nove pute.
Kad legneš u krilo samoći,
anđeli se neki u blizini slute.
Ako želiš taknuti ljepotu
Ako želiš taknuti ljepotu
Ne pij mnogo s moga bunara putniče namjerniče,
ne ljubi mnogo ženu koju volim,
pogladi moga psa I zamoli mačku da ti prede,
uzmi malo zlatnog praha I ostavi malo I za mene…
I onda kreni putem svojim noseći prah u džepovima
kao što valovi mora prelamaju svijetlo.
I onda lutaj putevima kao što ptice lutaju tražeći granu na koju će sjesti…
I sipaj polako moju zlatnu prašinu gdje hodiš
kao što rosna kiša natapa zemlju.
Pod nogama stari znanci,
Betonske kocke i tramvajske šine
Nebo je mračno, ko igra života,
Čekam da veče u noć mine.
Osjet je jasan, poznat i mrk
Šarm ulice, Trga i Ilice,
Kasni tramvaj, iznenadni trk,
Ili polako, a žurno, pješice.
Šarm ulice, Frankopanske, Ilice
Osjetih opet i uvijek, ko` pomalo pjan
Grubi šarm grada što umire u noći,
Lutam pomalo sam…
Opet u san, Opet u san….
Neven Dužević rođen bez neke naročite potrebe i volje na osrednju radost svojih roditelja 21.01.1965 u 15.45 (za one koje zanima astrologija) u Zagrebu. Završio nižu muzičku školu predmet klavir i svirao još 5-6 godina privatno do sviračkog znanja srednje muzičke škole, zatim krenuo svoji putem, otišao u rokere i naučio svirati gitaru, bas, sinthesizer, udaraljke i druge drangulije. Nakon uspjeha u uglazbljivanju pjesme «Turopoljski čardak» napušta rokerski izraz i kreće u šansonijerske vode. Uglazbljuje moderne Hrvatske pjesnike, kao što su Robert Roklicer, Dina Franin, Sandra Holetić, Ladislav Prežigalo, Ivica Smolec, Ana Habazin Cmrk, i mnoge druge koje je sretao na svojim lutanjima po pjesničkim tribinama i festivalima, no najveći uspjeh postiže uglazbljivanjem poezije Tina Ujevića, zatim Dobriše Cesarića te Vladimira Vidrića. Izdao je 4 albuma (CD-a) šansona, od kojih su neki donirani i od grada Zagreba. Profilira se i kao pjesnik te se njegovi radovi mogu naći u brojnim zbornicima te na internetu i možda gdje ni sam autor ne zna. Skladao više od 250 kompozicija te napisao otprilike 150 pjesama (poezija). Živi u Zagrebu
I ne pitaj zašto, moralo je tako,
nije bitno gde i putevima kojim,
samo gazi…gazi nežno i polako,
srce život meri koracima tvojim.
I ne pitaj zašto, moralo je tako.
Kad srce prestane impulse da šalje,
niko nije rekao da biće lako,
zato samo produži, produži dalje.
I ne pitaj zašto, moralo je tako,
kroz crvene niti što vode do srca
kada me pogledaš nežno i polako.
Potajno prostruji izgubljena nada
i ono novim žarom počne da kuca,
počinje da voli i ponovo strada…
Putanjom tvojih dodira
bridim i podrhtavam.
Na mojoj koži, iz tvojih usana,
ostaju tragovi divljih kupina.
Jezikom palacaš i rušiš kamenja
oko moga srca.
U dolini tvoga vrata
jezerce reskog mirisa,
pod tvojim pazusima
duboko udišem
prohujale mirise
kasnog proljeća.
Na tvojim prsima smrvljeni
ružmarin i kadulja.
Iz tvog tijela crpim
i zadnje kapi slatkog nektara.
Po mom tijelu, duboko zaorani
tragovi tvojih dodira.
Na mojoj koži ostaci
svih tvojih mirisa
što pokupila sam sa tebe,
i oprezno ih odnosim
da zauvijek spremim
u kartonsku kutiju naših sjećanja.
Patuljci smo u stranicama vječnosti,
S lampama drhtave svjetlosti,
Naramak drva kroz teleskop
staza je
gdje vrijeme veže noge
brzih kazaljki,
Rasiplje se voda kroz noć,
Kroz ljetnu vjedricu pitome tišine,
Oblaci su ogledala stvarnosti,
u vunenom prsluku, na
platnu potamjenjih uspavanih zvijezda,
Dotakla bih ljubav,
Ali nečujno, nevidljivo,
u dahu buđenja boje naranče jutra,
Samo je ona neizmjeren put
do radosti, u srcu četiri godišnja doba,
Neumorni skakavac smireno
snove svoje u snopove slaže,
Došao je u stih iz kišnog krajolika,
s porukom ranjenog pjesnika, i
nestao u dostojanstvu svoga postojanja,
Ne umire ona, sjaj svoj u klupko sipi,
i snagom zraka dotakne pogled nježnosti,
A mjesto i ognjišta prostiru polja mirisnih
lavandi, i to je tren spasonosnog
opstanka zatočene sreće,
Skupljam latice, kidam ih plašljivo
u retke, gdje šute – mirne vode
i mirisne svijeće.
U kutu osvježene zemlje
jedna stolica iz salona
odmaklog vremena, potiho,
prati poglede ubrzanih prolaznika,
Pišem u srcu blagim trnom
zaboravljene ruže, i dok
drugi spavaju, misli se skladaju,
A ona, daleko, od ogledala duše,
u bilježnici sjećanja, stoji u
pogledu na more,
Zdrava crvenica, bez folklorne sadnje,
po maloj površini, u džepu okoliša,
podij je njenog životopisa,
Slaba i ostarjela, u očekivanju satena
s porubom obzira,
Dobrodošlica je umornom i suhom listu,
čije tanke niti podižu boli spomenik znamena,
Tu je ključ i za skrhani porculan kamena,
I lutke ljudskih memoara ispucanog pramena,
Na dašćici boli pero jednog vizionarskog galeba,
I podsjetnik za priču u kopči jednog podneva.
Božica Gašparić, rođena u Koprivnici 1966.g. Članica Literarne sekcije Podravka, radi u kompaniii Podravka d.d. Dugogodišnja recitatorka na mnogobrojnim kulturnim događanjima u gradu. Do sada objavljeni radovi: pjesničke zbirke Bajke u okovima, Cvjetovi duge, Hrvatski krajolik, priča Filipove zvijezde, i uskoro, kroz mjesec dana promocija zbirke pjesama Mrve ljubavi.
“Potiho na vršcima prstiju izlazim iz vlastite sjene.
Još uvijek mogu osjetiti crnu hladnu zemlju pod promrzlim prstima.
Prokletstvo!!! Kud baš ona?!
Tmuran oblak nada mnom.
Neće me valjda smočiti?
Koračam i razmišljam o tom prokletom okusu kiše i hladnoći koja razara moje misli i pretvara ih u savršenu ikonu leda.
Lagani vjetar dodiruje mi lice.
Osjećam ga i u kosi.
Požuruje me.
I trčim.
Trčim za njim ne bi li uhvatila taj dašak hrabrosti da opet zavolim.
Usporavam...
I što sad?!
Opet stojim na hladnoj crnoj zemlji.
Tiha sjena vode poziva me da popijem koju kap njene dobrote.
Ali ona ne zna da su suze u meni ugasile svu žeđ. Žeđ za životom.
Crvena boja na mojim obrazima.
Meki pokreti ruku prolaze mojim vratom.
Lice koje sam povrijedila sada stoji ispred mene!
I voli me!!!
Rekao mi je.
U glavi još čujem otkucaje velike okrugle igračke.
Prokleta bila!!!
Pa još mi se ne spava.
Ne želim zaspati i sve zaboraviti.
Želim se sjetiti tog poljupca kojeg sam toliko voljela jer sam ga dobila od tebe.
I on je nestao.
Ostavio mene tako samu i nije se ni okrenuo.
Nije ništa ni rekao.
A ta prokleta prošlost se poput mijene uspinje i krade moje misli i jednostavno ne izlazi van!!! A ja ju tjeram i tjeram, a ona još uvijek samo stoji i bulji u svoje noge i ne zna kako dalje. Ali ju ipak razumijem. Pa moram. I ona je dio mene!
Potiho na vršcima prstiju vraćam se u svoju sjenu i u stvarnost koju sam na tren zaboravila. Ne želim nestati u oblaku šutnje i postati imenom svojih riječi, već nastaviti dalje i čarobnim štapićem učiniti da sve ono što ne volim jednostavno nestane.
Ne želim više tražiti svoje snove u licima žurnih prolaznika, želim samo sanjati...“
Ljubav- mali žuti cvijet od papira, kaput bačen u pijesak,
razmazano sjajilo na usnama i on pored mene
Zagrljaj i slatke suze i bombonijera puna slatko šarolikih poljubaca
Spektar boja u sivom danu
Ružićasti kaput i tvoja crna rukavica umotana u zagrljaj!
Ali ja, ali ja....
Puna slanih suza, imam ih u njedrima već roj
Sama pomisao na tebe njihov je iskreni zov
Ljubavi, još samo u snovima...
Čuješ li poj, čuješ li poj...
jer i u njima odlaziš, ostavljaš i ne osjećaš
A ja padam na koljena od slanih suza, od roja divljih zvijeri
I pitam se da li su i tvoje suze u snovima zapravo moje
A trebao si me samo pričekati, oprosti što sam zakasnila, bahatost me preduhitrila
I svezala moje osjećaje i ponudila ti ne baš lijepe manire
Ljubavi, znam da sam te razočarala, ali moja ljubav još nije odrasla...
A ja toliko trebam, toliko želim natrag svoj ružićasti kaputić i tebe, tebe pored sebe
Ljubavi...
Kao more što ljubi svoje žale,
svoje hridi,
nekad ih mazi,
a nekad od strasti poludi.
Tako i ja želim ljubiti
nježno i tiho,
meko se šuljati,
a onda burom ponesena
tebi se predati,
valom se povlačiti, pa uspinjati,
kao pjena na hridi nestajati …
A onda;
polako, mirno,
s bonacom,
u uvali zaspati.
Ne ja, ne ti,
već noć će svoju pjesmu pisati.
Svoje stihove snene,
zvijezdama, tišinom posute,
ljubavlju opijene,
sa pladnja zlatnoga
prosuti na usnule zjene.
Čarobnim štapićem
u prinčeve i princeze pretvarati,
sve što želimo
mekim svojim plaštom obavijati.
A mjesec, velik, nasmijan,
zrakom po zrakom tankom
dotaći svaki skriveni kutak,
zaviriti u svačiji usnuli dom
pomilovati snove,
bar na trenutak.
I s mladom zorom
svi će se tiho povući,
ostaviti suncu i novom danu
svu zbilju,
svu stvarnost,
do novog susreta
sa zadnjom zrakom sunca
igrati se poput djeteta.
Kako ispisati tren…
kad te ugledah na obroncima misli?
Kamenje stvarnosti lomi mi noge
a Ja i dalje idem k' tebi.
Drvoredi pogleda nesmutiše želju
da uspravno Nežnost uzem.
U izolaciju beskrajnu je sadim
i uživam u MIRISU njenom?
Kad pesmu pišeš
kad pesmu pevaš
i nekom je šalješ
prsti umetnosti su najlepši.
Kad knjigu pišeš
i kroz nju se provlačiš
kad kazuješ stvarnost il' nestvarnost
prsti umetnosti su najlepši.
Kad decu podižeš
i kroz njih živiš
kad im ulivaš snagu života
prsti umetnosti su najlepši.
Kad dragog voliš
i nežnost mu iskazuješ
kad mu telo maziš
prsti umetnosti su najlepši.
Нека дођу моји чувари
Скривени у мишићима корпуса
Пренесена је њихова енергија
Да ме утјеше
Деус овдје постоји само за тебе
Апостоли да разумију моју нетрпељивост
Носталгичност и љубав
Мисли често премостене тамо
У сваки пигмент
Сваки дио ваздуха
Од изласка до заласка
Натапкана сентименталност гребена
И потопљена у царство Деуса
На дохват до њега
Радује ме сасвим слободан с обавезом
Само према мору
Савез других божанстава
Узима слој по слој и гађа стријелама
До учитеља Амора
Гребен непокретан
Недоступан без мога присуства
Када ће оживјети моје сузе
Заједно ћемо их подијелити
Сразмјерно само за нас
------------------------------------
Neka dođu moji čuvari
Skriveni u mišićima korpusa
Prenesena je njihova energija
Da me utješe
Deus ovdje postoji samo za tebe
Apostoli da razumiju moju netrpeljivost
Nostalgičnost i ljubav
Misli često premostene tamo
U svaki pigment
Svaki dio vazduha
Od izlaska do zalaska
Natapkana sentimentalnost grebena
I potopljena u carstvo Deusa
Na dohvat do njega
Raduje me sasvim slobodan s obavezom
Samo prema moru
Savez drugih božanstava
Uzima sloj po sloj i gađa strijelama
Do učitelja Amora
Greben nepokretan
Nedostupan bez moga prisustva
Kada će oživjeti moje suze
Zajedno ćemo ih podijeliti
Srazmjerno samo za nas
Срећа отпутова на седмо небо
остави украсну хартију
далеко у дворцу у диму са црним мислима.
Од потребне личности
дува вихор незаустављиве бујичаве кише
торнада губљења топлоте
од зрака који зраче светло
а сада туга тешка ко планина
спремљена у Гинисову картонску кутију
таложи се, скупља
у предграђе сјећања
цртају се капи изворне кише
бесконачна туга на дну
непокретног бријега
који не сања, не гледа, не говори
не смије се
ћутли у сопственом миру, мраку и тишини.
------------------------------------
Sreća otputova na sedmo nebo
ostavi ukrasnu hartiju
daleko u dvorcu u dimu sa crnim mislima.
Od potrebne ličnosti
duva vihor nezaustavljive bujičave kiše
tornada gubljenja toplote
od zraka koji zrače svetlo
a sada tuga teška ko planina
spremljena u Ginisovu kartonsku kutiju
taloži se, skuplja
u predgrađe sjećanja
crtaju se kapi izvorne kiše
beskonačna tuga na dnu
nepokretnog brijega
koji ne sanja, ne gleda, ne govori
ne smije se
ćutli u sopstvenom miru, mraku i tišini.
Kate Jovanovska Simakoska rođena je 6. prosinca 1980. godine u Kumanovu, Republika Makedonija. Apsolvent je francuskog i španjolskog jezika, te
piše poeziju na makedonskom, srpskom, španjolskom, engleskom i francuskom jeziku. Također, piše i priče.
Njezina je poezija predstavljena na internacionalnim web stranicama za umjetnost (Bosna i Hercegovina, Poljska, Srbija, Hrvatska i Rumunjska).
Pesnikinja obožava čitati antičku literaturu. Njezin omiljeni pjesnik je Homer, a omiljena knjiga "Odiseja" za koju tvrdi da je djelo s vječnim (bezvremenskim) kvalitetima.
Surađuje s mnogim časopisima u Makedoniji (ženskim časopisima "Taa" i "Kompletna", i višejezičnom magazinu iz Kumanova "Koreni"). Sudjelovala je na pjesničkim festivalima u Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji.
Potpredsjednica je Nezavisne asocijacije pisaca iz Kumanova. Poezija joj je prevedena na bugarski, srpski, makedonski, poljski, hrvatski i bošnjački jezik.
Također, njezine poeme su zastupljene u studentskim časopisima Španjolske, Francuske i Engleske.
Zašto si uvijek jača od sreće
Snažnija od radosti.
Zašto me tako prožimaš svu
Zar ti snaga nikad popustiti neće?
Gušiš me, slamaš, ranjavaš
Patnjama mojim i patnjama drugih.
Tjeraš me da padam
Uza zid me tjeraš.
Kosti mi drobiš, a ne vidiš
Da već jedva stojim.
Disati mi ne daš
Silno te se bojim.
I svakim danom ti postaješ jača.
Ja za trpljenje snage više nemam.
Ostavi me suzama te molim,
No ti samo rasteš zlokobna i nijema.
U proljeće
Kad jasmin procvate,
Duša moja postaje nedirnuta.
O nježnosti,
Vrtovi mirišu po tebi.
Probuđena u meni lastavica
Raširi krila.
U proljeće
Prolazim pored vrtova.
Bjelina jutarnjim zvijezdama
Ovjenčana.
O prolaznosti,
Rane ne zarastaju u hladnoći.
Opija me miris raskoši ove proljetne.
Duge su zime.
U laticama miriše proljeće,
Zasadit ću jasmin u njedrima bijeli.
Ljubica Kolarić-Dumić ( Kukujevci, Srijem ) 7. kolovoza 1942. godine. Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i književnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u Rijeci gdje je do mirovine radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle.
Do sada je objavila sljedeće knjige: «Raskrižje» ( Rijeka, 1983.), «Sva u srcu», ( Zagreb, 1985.), «Vratit ću se, zemljo», ( Zagreb, 1991.), «Molitva za Hrvatsku», ( Rijeka, 1992.), «Stazama jutra», izabrane pjesme, ( Rijeka, 1995.), «Uz baku je raslo moje djetinjstvo»,
( Zagreb, 1997.) «S vjetrom kroz godinu», ( Rijeka, 1999.), «Od proljeća do proljeća»,
(Rijeka, 2003.), drugo izdanje «Od proljeća do proljeća», ( Rijeka, 2004.), «Obasjana suncem», drugo izmijenjeno i prošireno izdanje, ( Rijeka, 2005.) «Izašli iz priče», ( Rijeka, 2005.) «Igrajmo se radosti», izabrane pjesme za djecu, Subotica, 2006., drugo izdanje knjige «Igrajmo se radosti», Zagreb, 2007. i «Ja se mraka ne bojim», Rijeka, 2008. i «Rijeko, grade, djetinjstva sretnog» (prigodno izdanje za 25. obljetnicu književnog stvaralaštva; notni zapis i nosač zvuka s 25 autoričinih izabranih uglazbljenih pjesama, koje su uglazbili poznati hrvatski skladatelji).
Pjesme i priče su joj uvrštene u sljedeće udžbenike i knjige: U dvije početnice za prvi razred osnovne škole: Ante Bežen - Vesna Budinski: «Prvi koraci» Profil, Zagreb, i Sandra Centner-Anđelka Peko-Ana Pintarić: «Zlatni dani», Ante Bežen-Vesna Budinski: čitanke za hrvatski jezik za drugi i četvrti razred, Profil, Zagreb, Stjepko Težak: Hrvatski jezik, udžbenik za v. razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, Stjepko Težak - Lada Kanajet: Moj hrvatski 5, vježbenica za peti razred osnovne škole, Školska knjiga, Zagreb, Mirjana Žužić - Doris Kovačić: «Glazbene čarolije», udžbenik za glazbenu kulturu za 1. 2. i 3. razred osnovne škole, Profil, Zagreb.
Dragutin Rosandić: Zbirka antiratne poezije: «Nad zgarištima zvijezde», Ante Selak: «Taj hrvatski», Marko Kljajić: «Kako je umirao moj narod», Juraj Lončarević: «Srijemska kalvarija Hrvata», Katica Čorkalo: «Zavičaj riječi, Josip Degl' Ivellio: «Zmajska pjesmarica», zbirka zmajskih i domoljubnih skladbi za zborove, «Djeca nose svjetove na dlanu», zbornik XIII. Hrvatskog dječjeg festivala, Zagreb, 2002. i 2006. Đuro Vidmarović: «Paprat i lišaji» DHK, Zagreb, 2007. Uglazbljene pjesme su joj snimljene na više nosača zvuka. Objavljuje u mnogim časopisima, glasilima, kalendarima i novinama.
Sudjeluje u kulturi grada Rijeke, bila je član uredničkog odbora lista Odgoj i osnovno obrazovanje, a od 1994. godine član je Prosudbenog povjerenstva za literarne radove «LIDRANO-a» učenika osnovnih i srednjih škola Primorsko-goranske županije. Od 1990. lektor je u crkvi Gospe Lurdske. Član je uredničkog vijeća lista «Zov Srijema» u Zagrebu gdje objavljuje pjesme i vodi stalnu kolumnu «U pohode zavičaju».
O stvaralaštvu Ljubice Kolarić-Dumić pisali su: prof.dr. sc. Dragomir Babić, prof.dr.sc. Mirjana Strčić, prof.dr. sc. Manja Kovačević, Luka Soter, prof.dr. sc. Leopoldina Veronika Banaš, prof.dr.sc. Stjepko Težak, prof.dr.sc. Karol Visinko, Branko Pilaš, Juraj Lončarević, Marinko Krmpotić, dr.sc. Katica Čorkalo prof. dr. sc. Goran Kalogjera, mr.sc. Đuro Vidmarović, Zvjezdana Žužić, Slavko Žebić, Zlatko Žužić, prof. dr.sc. Ana Pintarić, prof.dr.sc. Sanja Vulić, Andrija Vučemil, Baldo Dobrašin, Žarko Milenić i drugi.
Više njezinih pjesama uglazbili su: Ljuboslav Kuntarić, Josip Degl' Ivellio, Doris Kovačić, Natalija Banov, Suzana Matušan, Antun Mario Kamenar i Stjepan Mikac, a pjesme joj se izvode na poznatim dječjim festivalima.
Knjige su joj ilustrirali priznati hrvatski i svjetski slikari: Ivica Antolčić, Vjekoslav Vojo Radoičić, Ivan Balažević, i Laura Herceg.
Kao dječja književnica zastupljena je u knjigama: Branko Pilaš: «Raspršena vrela književnih djela», Školska knjiga, Zagreb, 2004. Stjepan Hranjec: «Pregled hrvatske dječje književnosti», Školska knjiga, Zagreb, 2006. Ivo Zalar: «Antologija hrvatske dječje poezije», Školska knjiga, Zagreb, 2007. godine.
Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.
Godišnju nagradu GRADA RIJEKE 2006. godine dobila je za izuzetan doprinos dječjoj književnosti i poetskoj riječi za djecu.
Žudim za bijegom
nemiru ovom
Žudim da vjetar me tiho
opet pronese sobom
Gledajuć tupo prazninu mrtve boli
Molim Svjetlo ponovno zagrljajem da me primi
Srcem misao o danu novom leti
Beskrajem sanja otimajuć se sjeti
Do kad će tama protjecati krvlju mojom?
Zar vječno ću noć gospodaricom zvati svojom?
Ostavljam propast slabostima
Dušu izmučenu gonim zvijezdama
Predajem duh Ljepote dodirima
Vrelim rađanjima crvenih svitanja...
Između sna i jave
Mrtvo tijelo tragovi vode
Razapeto stoji ulicama
Na prokletom križu slobode
Vidim
Gledaju oni što putevima mojim hode
Bez stajanja
Nijemo prolaze horde
Sakriven prezir u osmjehe
U ruke hladne za dodire
Strepnjom rastem
Možda pogled zaustavi se jednom
Jednom kad odlučim da kriknem
I glasom ostavim sebe grobu prošle uspomene
Jer ne slijeću slavuji na mrtve grane
Ni sjećanja ne žive gdje život stane
Da ustaneš ponovno, Isuse Kriste
Da ponovo licem staneš pred nas
Tko bi ti mogao gledati oči
i od tebe,kriste,zatražiti spas
Da ustaneš ponovno,Isuse Kriste
Da li bi ponovo praštanje dao
Vremena su druga a prilike iste
Tu je još križ na kome si pao
Da ustaneš ponovno,Isuse Kriste
Za osudu spremne kad vidiš nas mnoge
Da li bi opet nas ljubio isto
I svima nam ponovo oprao noge
Da ustaneš ponovno,Isuse Kriste
Što bi nam bijednima rekao tada
Da li nas zauvijek jednako ljubiš
K'o što si onda,da li i sada
Da ustaneš ponovno,Isuse Kriste
Sa Ljubavlju svojom i svim što je čisto
Da l' bi nam ponovo praštanje dao
Da l' bi nas ponovo ljubio isto?
Mi smo samo prah sa puta
U beskraju Apsoluta.
Tek smo skupa sjaj u tami;
potamnimo kad smo sami!
Kad želimo kući poći,
izgubimo se u noći...
Umislimo da sve znamo,
da bližnjega ne trebamo.
Zato - da nas manje bude -
ubijaju ljudi ljude.
Svom si bližnjem krvnik posto'
i na kraju sam si ost'o.
Kom' ćeš sada ruku dati,
s kim ćeš pjesmu zapjevati?
Da l' uz pratnju novog roba
ili s mrtvima iz groba?
Svakako će boljet' duša:
nitko neće da te sluša.
Rob će pjevat' jer bič tu je...
Bližnji neće - jer ne čuje!
Обечао муж жени
Бичу трезан
И стобом нежан.
Ракију неќу пити
Него се отрезнити.
Апсорбирачу снагу
Да повратим килажу
А ракију чувам
Само за масажу.
Јој Мораво ладна
Мени душа јадна
Без ракије фине
Да ме жеља мине.
Не знам и не могу знати
Како, без ракије опстати?
Гледа флашу
Очи плачне
Гле, душе ми алчне
Жено моја,
Обечао сам теби
Без ракије не би.
Од ракије,
Не би остало ни капи
Па нек ми душа искапи.
Шта чу ако кад се мора,
То је за нас
Пијанаца фора.
Кад попијем прву
Увек чу знати,
Али немогу и незнам
До које стати.
Укус и лепота њена
Мене обрлати.
------------------------------------
Obečao muž ženi
Biču trezan
I stobom nežan.
Rakiju neќu piti
Nego se otrezniti.
Apsorbiraču snagu
Da povratim kilažu
A rakiju čuvam
Samo za masažu.
Joj Moravo ladna
Meni duša jadna
Bez rakije fine
Da me želja mine.
Ne znam i ne mogu znati
Kako, bez rakije opstati?
Gleda flašu
Oči plačne
Gle, duše mi alčne
Ženo moja,
Obečao sam tebi
Bez rakije ne bi.
Od rakije,
Ne bi ostalo ni kapi
Pa nek mi duša iskapi.
Šta ču ako kad se mora,
To je za nas
Pijanaca fora.
Kad popijem prvu
Uvek ču znati,
Ali nemogu i neznam
Do koje stati.
Ukus i lepota njena
Mene obrlati.
Младости моја
Кад пре оде
Протекоше воде
И сузе које
Мутне, бистре
Ѓердан од монистре.
Кад пре оде
Де се дену
Ја се не окрену
За тили час
Нема се спас.
Хтела бих
Да те вратим
Ове муке скратим
Што године носе
Болове доносе.
Тело боли
Душа оболи.
Како да наѓем лек
И продужим
Бар мало век.
Без бола
Душевног јада
Сетим се
Кад сам била млада
Била сам пупољак бели
А сад цвет увели
Нека живи нада
Да ќу живети
Као некада.
Шта ќу људи
Добра је и јесен
Скупљаш жито
И плодове.
А ја мој живот
Усхичење
Моје деце роѓење,
Моја душа
Моје хтење.
Деца имају
Моје одобрење
Да се воле
И буду среќни
То је жеља моја
И нада
Осеќам се увек млада.
------------------------------------
Mladosti moja
Kad pre ode
Protekoše vode
I suze koje
Mutne, bistre
đerdan od monistre.
Kad pre ode
De se denu
Ja se ne okrenu
Za tili čas
Nema se spas.
Htela bih
Da te vratim
Ove muke skratim
Što godine nose
Bolove donose.
Telo boli
Duša oboli.
Kako da nađem lek
I produžim
Bar malo vek.
Bez bola
Duševnog jada
Setim se
Kad sam bila mlada
Bila sam pupoljak beli
A sad cvet uveli
Neka živi nada
Da ću živeti
Kao nekada.
Šta ću ljudi
Dobra je i jesen
Skupljaš žito
I plodove.
A ja moj život
Ushičenje
Moje dece rođenje,
Moja duša
Moje htenje.
Deca imaju
Moje odobrenje
Da se vole
I budu srećni
To je želja moja
I nada
Osećam se uvek mlada.
srce mi je počelo kucati
neopisivom brzinom,
u očima se našla
boja suza, u glavi
mi se počele skupljati
snovi i neprospavane noći...
u odsjaju duše
vidim tebe kako stojiš
preda mnom.
ne čujem što govoriš
jer si samo sjena.
više ne mogu vjerovati
da ti ne mogu vidjeti oči,
više ne mogu vjerovati
da ti ne čujem glas.
izgubljen sam u pustinji vremena
u kojoj je svako zrno pijeska
trenutak proveden
s tobom..
sad shvaćam da ta
naša ulica života
mora biti zatvorena.
da moramo krenuti
na sretnije putove
u kojima nikada
više nećemo se sresti.
tek poneka uspomena
i lijepa riječ neznanca
otvorit će mi sjećanja;
nasmijat ću se kada
se opet sjetim tebe
jer svaki novi dan
obasjan suncem biti će
kao i oni naši
dani obasjani
tvojim smiješkom...
vrisnut ću duboko u
sebi da patim,
osluškivat ću nepostojani
odgovor,
rukom milovat ću tvoju
sliku u glavi,
pričat ću sjeni tvojoj
u crnoj noći..
slušat ću onu našu
nenapisanu pjesmu,
doći ću pred vrata kuće
u kojoj ne živiš...
plakat ću za tobom i kada
nestane suza,
ali voljet ću te i kad
ne bude svijeta !
Na istoku
se naziru
obrisi zore.
Rosa se
poput bisera
prosula na
usnule voćke.
Rascvala ljubičica
sramežljivo se
smiješi jutru.
Visibaba podigla glavu,
klimanjem dočekuje
crveno sunce.
Pijetao obučen
u višebojno svečano ruho,
pozdravlja
još jedan dan.
Gledan more,
blistaju mi voči,
galeb mi maše,
glavun klima.
Lipota dana
u more se toči,
moje poglede
more prima.
Vičen moru,
beside se daleko gube,
klanjan mu se
dinboko i milo,
kapljice mora
lice mi ljube
njigova mudrina
mi upasala tilo.
More moje,
pozdrav ti šaljen,
tebi je ubrnuta
moja duša,
su soju ljubav
tebi dajen.
More muči.
Samo me sluša.
Marija Pogorilić, umirovljenica, 61 god stara. Završila Pedagošku akademiju u Puli, studij povijesti i zemljopisa. Cijeli radni vijek radila u turizmu.
Do sada tiskala 3 zbirke pjesama;
U pripremi je i zbirka kratkih priča, a u nekom budućem planu je i zbirka haiku poezije...
I ovaj dan kao i svaki drugi, bez sunca,
crni oblak kišu sprema.
Dani kao godine su dugi.
Što mi život priprema?
Bez snova na putu ka sudbini,
širim ruke u beskrajne visine,
a suza jeca u mračnoj dubini
duše otrovane.
Je li život u plamenu svijeće?
Gdje topi godine teške,
nožem sjajne iskre sječe
i na kraju umire uz mirisno cvijeće.
Pogled kao čarolija
u ljetnim toplim predvečerjima,
kad se sunce topi
u vatrenim morskim pučinama.
Gorući plam vatrenoga žara
u morima crvenih sjena,
što rog mjeseca sunce obara
do mračnih iskušenja.
U pogled vatrenoga sjaja,
utonut će moja kosa plava,
na pučinama čarolija,
bez povratka u sili valova.
beznačajna buka
u noći
zatvorene oči
otvoren prozor
prema bašti
to nije bio radio
nije dolazilo odozgo
mali eho
končerto ?
kad kad
flamenko
melodrama
mali eho
muzikalan
valcer
melodija Polinezije
nije logično
uno due tre
akcenat italijanski
ili to beše portugalski
to nije sigurno marsovski
il to beše azijski
jedna akadijen pesma
akcenat kanadski
grčki, latinski ili jermenski
poljski, ruski, ili rumunski
u daljini afrički tam tamovi
noć
avgustovska
prva dijagnoza
komarac
sadistički eho, tragičan
nema ničeg folkloričnog
ni ekscentričnog
komarac bi se odao
komarac prestaje da peva
kada ubode
reči
su bežale iz rečnika
to je bilo to mala noćna buka
ne muzika
listovi se pomeraju
pevaju
reči akrobatske
iluzionističke
jedna
po
jedna
u
indijanskom
redu
i ritmu
izlaze iz rečnika
to su bila samo slova
reči
taj mali eho
u ranoj zori
vazduh je mirisao
na bukete reči
čitljivih
buketa reči
slogovi su zamirisali sobu
rečnik je pao sa police
otvoren na strani 346
nedostajala je jedna reč
Espéranto
na noćnom stolu
olovka
na belom papiru
"noćna buka"
pisalo je...
sijajući se
na kaligrafskom pismu
u jednom uglu slike
potpis jednog leksikografa
LEJZER LUDWIK ZAMENHOF 1887
jedne noći 2OO4
da ne zaboravim jednu drugu buku
------------------------------------
petit bruit anodin
dans la nuit
les yeux fermés
fenêtre ouverte
sur jardin
ce n’était pas la radio
ça ne venait pas d’en haut
un petit écho
concerto
tantôt
flamenco
mélo
petit écho
musical
valse autrichienne
mélodie polynésienne
pas logique
uno doué tré
accent Italien
ou était-ce brésilien
ça ne pouvait être martien
ou était-ce asiatique
une chanson acadienne
accents canadien
grec, latin ou arménien
polonais, russe, ou roumain
au loin des tam-tams africains
la nuit
aoûtienne
premier diagnostic
moustique
l’écho sadique, tragique
rien de folklorique
d’excentrique
un moustique se serait trahi
un moustique arrête de chanter
quand il a piqué
des mots
s’échappaient du dico
c’était ça le petit bruit de la nuit
les feuilles bougeaient
chantaient
des mots trapézistes
illusionnistes
un
par
un
à
la
file
indienne
sortaient du dico
ce n’était que des mots
le petit écho
au petit matin
l’air était parfumé
bouquets de mots
lisibles
des bouquets de mots
parfumaient la chambre
le dico était tombé
ouvert sur la page 346
Il manquait un mot
Espéranto
sur le chevet
le stylo
le papier blanc
bruit de nuit
était écrit
éblouie
en calligraphie
dans un coin du tableau
un autographe d’un lexicographe
LEJZER LUDWIK ZAMENHOF 1887
une nuit 2004
pour ne pas oublier un autre bruit
français Zorica Sentic
------------------------------------
sendangera eta bruo
en la nokto
okulfermite
fenestro malfermita
super gardeno
Ne estis radio
tio ne alvenis de supre
eta eho
koncerto
jen
flamenko
jen melodramo
eta eho
muzika
austria valso
polinezia melodio
nelogike
uno doué tré (unu du tri)
itala akcento
au cu estis brazila
tio ne povis esti marsa
au cu estis azia
akadia kanzono
akcentoj kanada
greka, latina au armena
pola, rusa, au rumana
fore tamtamoj afrikaj
la nokto
augusta
unua diagnozo
kulo
eho sadisma, tragika
nenio folklora
nek ekstravaganta
kulo perfidigis
kulo cesigas kanti
kiam gi pikis
vortoj
eliris el la vortaro
estis tio la eta bruo en la nokto
la folioj movigis
kantis
vortoj trapezistaj
iluziistaj
unu
post
la alia
unuvice
eliris el la vortaro
la eta eho
estis nur vortoj
je tagigo
la aero estis parfumita
vortbukedoj
legeblaj
bukedoj de vortoj
parfumis la dormcambron
la vortaro falis
malfermite ce la pago 346
mankis unu vorto
Esperanto
ce la litkapo
la skribilo
la blanka papero
nokta bruo
estis skribita
blindumita
kaligrafie
en angulo de la tabulo
autografo de leksikografo
LEJZER LUDWIK ZAMENHOF 1887
unu nokte de 2004
por ne forgesi alian bruon
veszélytelen aprócska nesz
az éjszakában
becsukott szemmel
zárva az ablak
a kert felett
Nem a rádióból jött
nem fentről
parányi visszahang
koncert
jé
flamenkó
jé melodráma
parányi visszahang
zene
osztrák keringő
polinéz dallam
logikátlan
uno doué tré (egy két há)
olasz akcentus
vagy inkább brazil volt
mégsem a Marsról jöhetett
vagy inkább ázsiai
akkád sanzon
kanadai akcentus
görög, latin, estleg örmény
lengyel, orosz vagy román
a távolban afrikai tamtamok
az augusztusi
éjszaka
első diagnózis
egy szúnyog
szadista, tragikus visszhang
semmi folklór
sem extravagáns
egy szúnyog elárultatott
egy szúnyog belédfojtotta a dallamot
amikor megszúrt
a szavak
eltávoztak a szótárból
ez volt az éjszakai nesz
megmozdultak a falevelek
énekeltek
az akrobata szavak
az illuzionisták
egymás
után
felsorakozva
egy vonalban
kivonultak a szótárból
a parányi visszhang
csak a hajnalt
köszöntötte
fűszeres volt a lég
olvasható
szavak csokra
szavak zamata
illatozta be a hálószobát
a szótár földre esett
kinyítva a 346-ik oldalnál
egyetlen szó hiányzott
Eszperantó
a fejlécből
az irón
a fehér papír
éjszakai nesz
íródott
vakon
kalligrafikusan
az oldaltükör sarkába
a mű alkotója
LEJZER LUDWIK ZAMENHOF 1887
2004 egyik éjszakáján,
hogy ne felejtődjék az a másik szösszenő nesz
Imre Szabo dit: Éjszakai nesz
u korpi od vrbovog pruća
iscepani, izgužvani, ižvrljani
leševi papira
pesnik je zadremao
umoran od traženja rima
i od hoda po stopama
svojih pesama
pesnik se uspavao
u njegovoj maloj beležnici
reči naslikane
u slovima svih boja
neuspele pesme
zlo, dobro
sve i ništa
okrugla zemlja
čovek, jabuka
nada, očajanje
zemlja, svemir, senka, svetlost
sloboda,pubertet, neprilagodjen
sitnica, lasta, čipka
telegraf, paragraf, autogram
vremena, toliko i toliko
Mir
ižvrljani svemiri
pesnik sanja
uprkos svojim promašenim pesmama
nisam živeo uzalud.
------------------------------------
in the old wicker basket
the dead torn papers
the poet dozed off
tiered of riming
and of following the footsteps
of his own poems
the poet fell asleep
and in his notebook
the words are painted
in the multicolored letters
in unsuccessful verses
good, bad
all and nothing
the sphere
a man, an apple
hope, despair
the earth, the universe, the light
freedom, puberty, unsettled
a trinket, a swallow, a lace
a message, a paragraph, an autograph
so much time
the peace
scribbled cosmos
the poet is dreaming
in spite of the misunderstood poems
I didn't live in vain
translated by Jelena Pavlovic
------------------------------------
en una canasta en mimbre
desgarrados, arrugados, garrapateados
cadáveres de papeles
el poeta se ha adormecido
cansado
por haber buscado las rimas
pisado los pies
de sus poemas imperfectos
el poeta se ha dormido
sobre su cuadernito
rastros de lagrimas vertidas
y palabras dibujadas
en letras de todas las colores
poemas fracasados
el mal, el bien
todo y nada
la tierra redonda
hombre, manzana
esperanza, desesperación
tierra, universo, sombra, luz
libertad, pubertad inadaptado
bagatela, golondrina,encaje
telégrafo, parágrafo autógrafo
tiempo
paz
universos fripeados
el poeta sueñe
a pesar de sus poemas fracasados
no habría vivido por nada
Traducción de Maggy De Coste
Pozovi me jednom
planinska vilo
u svoje visoke stoljetne šume,
gdje lišće pada u potoke brze
a vrijeme još nitko ne pomiče brže...
i pusti da umorna leđa
se spuste
na nebo što smiruje
oblake guste
kroz strujanje boja jesenske slike
laveža pasa i pastirske vike...
zamrsi sve uzane
šumske puteljke
još jednim prizorom
ljeta što minu
mirisom suhoga sijena uz staju
radošću dana što bliži se kraju...
i zagrli svojom mekanom stranom
livada koje oplahuje rosa
korake moje
i svih što do danas...
vidjeli nisu
dalje od nosa.
Ako možda jednoga dana
ne budemo tu
gdje sad smo...
željet ću sigurno tebe još više
mada će biti
sve kasno...
tko će posustati
tko izdržati
kome će ljubav zbrisati...
hoće li naša
nova prognoza
kišne suze pisati...
ljubavi moja
toliko te volim
i samo malo treba nam sreće....
da poljubac stari
nas opet ponese
i nitko na put stati nam neće...
tko će posustati
tko izdržati
kome će ljubav zbrisati...
hoće li naša
nova prognoza
kišne suze pisati...
Pokušat ću stišati krv
i voljeti te toplo i tiho
kao što volim vjetar
i titranje dubokih akorda orgulja.
Ponekad sjedim pod svjetiljkom na Griču,
sve dok me ne ponese vjetar
iznad mog grada u plavičastoj idili,
i dalje, iznad Save, iznad polja.
Ponekad zaželim da pođemo zajedno,
da te naučim lebdjeti
iznad vremena i materije.
I tada te vidim dolje,
okovanu lancem vremena.
Stišavam akorde svoje krvi
i silazim da čagamo toplo i tiho,
uz neke tužne orgulje,
tako daleko od sunca.
Ponekad,
kad ne mogu stišati krv,
dotaknem tijelo druge djevojke
i gnječim ga u negativ svog tijela,
i lebdim s njim iznad materije,
ususret spoznaji.
Kad ne mogu s tobom.
I tek kad shvatim
da to tijelo ne može patiti,
vraćam se tebi.
Pa ako i dokučim spoznaju,
želim je podijeliti s tobom.
Pa ako i ne znaš letjeti,
stišat ću vjetar, orgulje i krv,
odbacit ću spoznaju
i poljubit ću te toplo i tiho.
Prekrasne, krupne, sjajne,
crne, smeđe, plave, zelene,
neugledne, žmirkave, krmeljive,
prošarane filigranom crvenim.
Stidljive ispod trepavica,
vragolaste sa strane,
direktne i pronicave,
nježne, snene, zaljubljene.
Nemirne, podmukle, vrludave,
procjenjivačke, laskajuće, lažljive.
Vratari na ulazu u druge svjetove,
svjetove iz bajki.
Ako uđeš, iza njih te čekaju
iznenađenja neizreciva,
možda dobre vile i zlatne ribice,
dvorci na maglenim brdima,
tople planete
iz paralelnih svemira.
A, možda,
žabe otrovne i rep škorpije,
poljubac crne udovice
i koktel amara s mambinom slinom.
Ako odlučiš ući,
budi hrabar i oprezan
jer njihova ljepota
možda krije bol.
Oči,
vratari duše.
Ivica Smolec rođen u Zagrebu 1954. godine. Od 1985. živi u Velikoj Gorici. Od 2005. godine predstavlja svoju poeziju u Udruzi umjetnika "Spark" čitanjem i objavljivanjem u časopisu. Recitira svoje pjesme i prozu kao gost drugih sličnih udruga, na pjesničkim tribinama i raznim drugim kulturnim priredbama, u Velikoj Gorici, Zagrebu i drugim gradovima te na radiju. Piše sve vrste poezije, od slobodnog stila, preko rimovanih terceta i katrena do soneta i haikua, na standardnom hrvatskom, na kajkavskom dijalektu i na engleskom jeziku. Pjesme su mu recitirane na Festivalima kajkavske lirike i glazbe (2005. i 2007. godine) u Zagrebu, uglazbljivane, tiskane u nekoliko zbornika, zbirki, časopisa, u knjizi "Eternal Portraits" u izdanju "Poetry.com" iz SAD-a te u antologiji "Reflections And Shadows" literarne grupe "The Inn Scribers" iz Harlowa u Engleskoj čiji je prvi inozemni član postao u svibnju 2007. godine. Počeo je pisati i u japanskim pjesničkim formama i prve reakcije su povoljne (objavljivanje u "Zborniku Kloštranskih haiku susreta" i u haiku časopisu "IRIS", na stranicama WHA – Svjetskog haiku udruženja te japanskog BASHO festivala…) Prvi njegov roman "Vode teku dalje" osvojio je književnu nagradu "Albatros" 2004. godine. Napisao je i drugi roman "Akvamarin" koji još nije objavljen ali je s njegovim prvim poglavljem osvojio glavnu nagradu na natječaju "Moja priča" izdavačke kuće "Inmag" iz Zagreba. Piše i priče i pjesme za djecu te kratke priče za odrasle. Literarni radovi nalaze mu se na stotinama internetskih portala, blogova i foruma. Zastupljen je u "Leksikonu suvremenih velikogoričkih pisaca". Surađivao je u "Ljetopisu Grada Velike Gorice". Urednik, lektor, korektor, grafički dizajner, pisac pogovora, prelomitelj i pripravitelj za tisak knjiga poezije drugih autora. Glavni urednik časopisa "Spark". Volonterski kreira i uređuje i internetske stranice "Sparka". Na izvještajnoj skupštini, 30. ožujka 2008. godine, uručena mu je Zahvalnica za zalaganje u promociji ove udruge. Na svojim stranicama www.ivica.info , uz ostale sadržaje, objavljuje i ponešto od svog književnog rada
Oh! kako su veselo rasplesale se sjene,
izmeđ’ tamnih grana, trepet lišća žuta.
U vrijeme jeseni, uz sve njene mijene,
doziva nas slatki miris gljive pored puta.
Priroda nježno nudi uspavano cvijeće,
zadnje putovanje kasnome leptiru.
Dok ispija sokove i sanja proljeće,
zaspat će sretan u jesenskom miru.
Uz vatru dolaze mirisi i dim grize oči,
u slast idu krumpir i bundeva pečena.
Iskra razigrana u zrak veselo poskoči,
ispod žara - šumski duh i pjesma kestena.
U mračnoj sobi,
prazno je mjesto pored mene,
zidom se vuku polagane sjene
dok zastori plešu svoj ples na vjetru
uz zvukove s radija
nepoznate proizvodnje.
Miris cvijeća
iz frezijinog osmijeha
slijedi kilometre mojih misli.
Knjiga u ruci,
na grudima mi njeno lice
prati ritmam srca.
Zvukovi u zraku,
zadnje sportske vijesti,
prognoza vremena
i stara poznata uspavanka
za laku noć.
Sonja Smolec rođena je 1953. godine u Puli. Od 1956. do 1985. živi u Zagrebu gdje se i školovala. Danas živi u Velikoj Gorici. Od najranijeg djetinjstva bavi se pisanjem pjesama i ostalih literarnih radova, te slikarstvom. Jedno vrijeme bila član likovne grupe "69", ali svoju ljubav prema slikarstvu zbog obaveza u obitelji i posla morala zapostaviti.
U osmogodišnjoj školi bila aktivan član i učenički "predsjednik" školske knjižnice, gdje se aktivno bavila održavanjem knjiga i njihovim posuđivanjem ostalim učenicima.
Svoje radove objavljivala u školskim novinama, časopisima i dr., te na raznim prigodnim svečanostima i sama čitala svoje pjesme.
Od ranih sedamdesetih pjesme su bile objavljivane u časopisima za mlade Tina, u časopisu Prvomajac i zbirci pjesama Poesis. Pjesme iz ranijeg razdoblja objavljivane u školskim novinama ili izvedene na prigodnim svečanostima.
U svojoj bivšoj radnoj organizaciji (Metalia Commerce), organizirala prigodne svečanosti za djecu, a za vrijeme domovinskog rata izložbu dječjih crteža iz svog naselja u Velikoj Gorici.
Osim priča za djecu, pjesama i romana za odrasle bavi se i pisanjem pjesama.
Od veljače 2004. godine član Društva književnika za djecu i mlade.
Od ožujka 2005. godine član udruge umjetnika "Spark", Velika Gorica.
Godine 2005 i 2006 bila urednik časopisa Udruge umjetnika "Spark".
Urednik nekoliko knjiga poezije domaćih i inozemnih autora.
Godine 2009. postala član Svjetske udruge pjesnika (W.P.S.)
Najdraži pisci: Sharon and Tom Curtis - Sunshine and Shadows (Sunce i sjenke), Miguel de Cervantes - Don Quiyote, Thomas Hardy - A pure woman(Tessa), Theodor Dreiser - Carrie, Hesse - Demian, Robin Cook, Cronin, Lawrence, Goethe, kao i mnogi drugi.
Hoću noćas da se
U sjenku pretvorim,
I u tvoju dušu
Da navratim mila,
Da u tvom naručju
Na vatri izgorim,
Budi noćas zvijezda
Kao što si bila.
Hoću noćas dušo,
Da oživim zore
Sa istoka štono
Rujevinom rude,
Na tvom licu dvije
Rumen-baklje gore
Ova noć da nam,
Med-medeni bude.
A kad zora čedna
Rastane se s danom,
I zasija sunce
U srebrnoj rosi,
Put će nas odvesti
Svako svojom stranom,
Miris duše tvoje
Srce će da nosi.
Što me toliko želja vuče
Na ognjište rodne kuće,
Osjećaji,ja sam svjestan
U duši sam posto tijesan.
Što me tako stijenje voli,
Neorana njiva boli,
Nekresana mlada šljiva
Uz nju trava i kopriva.
Stare zgrade i ograde
Trnje raste iz livade,
U kotaru gnjiju sjena
Stara presa polomljena.
Spasimo ga, selo pati
Da se njemu život vrati.
Nemam moći,crno je na bijelo
Pjesmo moja,sačuvaj mi selo.
Gledam te prijatelju
osuđenog na sjedenje,
te tvoje ruke blijede ,oslabljene.
Kako su one nekad loptu u koš bacale,
u zanosnom plesu djevojke držale,
spremne pušku uzele,
ponosno dva prsta u vis dizale.
Kako su bile snažne tvoje ruke,
do devedeset i neke.
Gledam te prijatelju
imaš uvijek čiste ispeglane hlače i cipele ulaštene,
tvoja mati se trudi da lijepo izgledaju noge nepokretne.
A kako si nekad trčao
u prvom timu nogomet igrao,
koliko si braniteljski stopa po Lijepoj našoj ostavio.
kako si se samo penjati mogao,
do devedeset i neke.
Gledam te prijatelju
viceve mi pričaš i s tobom se smijem,
a srce mi se cijepa od mladosti izgubljene,
dok suze od tebe krijem.
Gledam te prijatelju
i duša me boli
zbog probuđenih lešinara
što nam istinu zatiru,
oni bi opet povijest pisali.
Gledam te prijatelju
zavjet pred Bogom dajem,
o žrtvovanim mladostima
pisat ću,pisat ću
dok posljednjim dahom trajem.
Opet je procvjetao jorgovan
ulica naša miriše isto,
kao onog proljeća
kao one večeri,
kao prvi put.
Miris ovaj u meni budi lijepe trenutke,
onog proljeća,
one večeri ,
kad nam je bilo prvi put.
Nespretni dodiri,poljupci plahi,
osute bobuljice
kao zvjezdice po nebu,
onog proljeća,
one večeri,
samo je jednom prvi put.
Jednom sam imala krila leptira
I vjerovala da mogu pobjeći od vjetrova i nemira.
Blještala su moja krila,
Ko nebeski svodovi.
Sloboda je moj najveći dar bila
I divili su mi se mnogi.
Ali životni sjaj je kratak,
I leptiru prođe njegov jedini dan,
I sve poslije toga što dođe
Ostaje samo san.
Sada... kad više nemam kuda krenuti,
Kad svoju sudbinu nisam uspijela promijeniti.
Ma...sada kad sam samo jedno tvoje sjećanje,
A osmijehom sam ti bojila dane,
A u suzama sam ti pričala svoje stihove
Ko od šale,
A bili su: svjedok jedne istine!
Iz njih si moga čutimoje osjećaje,
U njima si mogao graditi svoje kule sve do neba,
Ali si mislio, da pjesnici žive od laskanja
I da takva pjesma i biti treba.
I na kraju što da ti kažem ti nevjerni stvore?
Kad u mojim stihovima nisi pronašao odgovore.
Kad si mislio da pjesnici pišu bez srca,
Ali takva nije naša duša.
Mi živimo sa našim stihovima,
Oni su naša istina.
I kad nas i ne bude više tu,
Oni će pričati našu istinu.
